Možete li da prokomentarišete hadis u kome se kaže da će pred Sudnji dan biti mnogo ubijanja među muslimanima, da li je došlo to vrijeme? Možete li malo komentarisati ovaj hadis a i san sultana Mehmeda Fatiha (kada je u snu vidio trojicu pravednih halifa, osim Omera) da li postoje dokazi da je sultan sanjao ovaj san? Da li ponovo slijedi osvajanje Istanbula od strane Mehdija pošto je u prvom osvajanju bilo borbe, a u hadisima stoji da će Istanbul biti osvojen s tekbirom, te da li postoji redoslijed velikih predznaka sudnjeg dana od kojih je pojava Dedžala prvi? Da li je pojava Mehdija veliki predzanak Sudnjeg dana? Te da li je moguće da Mehdija bude iz Bosne pošto jedan veliki alim iz Bosne često govori "da je Bosna spoj istoka i zapada"?
Na pitanje odgovara
Međusobna netrpeljivost muslimana:
Konstantno međusobno ubijanje muslimana, nažalost, nije više neka „rijetka“ i „neobična“ tema već svakodnevna realnost prisutna u skoro svim dijelovima svijeta u kojima muslimani žive, i to bilo tamo gdje su većina, bilo tamo gdje su manjina.
Jedan od osnovnih faktora toga razdora leži u globalnim geopolitičkim interesima velikih sila kojima podijeljenost i anarhija u muslimanskim društvima istoka sjajno odgovora. I kao posljedica toga, dešavanja u zemljama u kojima su muslimani većina, održavaju se i na međusmuslimanske odnose u državama u kojima su muslimani manjina.
Međutim, postaviti problem samo ovako značilo bi pristati na tvrdnju da su muslimani kao po nekoj zadatosti u svemu ovome nevini, a da je jedina krivnja na nekom drugom.
Osnovni problem leži u činjenici da neupitne i nedvojbene Božije imperative, poput, da navedemo samo jednoga: „Ne može vjernik ubiti vjernika“ (Kur'an, 4:92), muslimani danas ne prihvaćaju, odnosno postavljaju sebe u poziciju da relativiziraju Božije naredbe a svoje stavove predstavljaju, naravno, ne uvijek eksplicitno, kao božanske i kao univerzalne. Stoga i naredbu da „vjernik ne može ubiti vjernika“, muslimani olahko shvataju i tome uvijek dodaju: „ali“, a potom nabrajaju „svoje“ izuzetke, npr.: „ukoliko misli drugačije“, „ukoliko kaže to i to“, „ukoliko se druži s time i time“, i sl.
Nažalost, ni ovi događaji nisu nešto novo u povijesti muslimana. Na osnovu predaja prve generacije muslimana, a koje su mogu pronaći u skoro svim tradicionalnim djelima tumačenja Kur'ana (tefsir), časni ajet: „I čuvajte se smutnje (fitna) koja neće pogoditi samo one među vama koji su krivi...“ (8:25) odnosi se upravo na sukobe prvih generacija muslimana.
Kasnije generacije iz toga su trebale izvući pouku, jer niko, pa ni muslimani, nisu bezgriješni, no, umjesto toga, ne samo da smo danas neoprezni već u dobroj mjeri oholi, počesto i „zatupljeni“, a, iskreno govoreći, i neodgovorni, pa i bezobrazni.
Dragome Bogu hvala, izuzetaka ima, ali današnji dominantni muslimanski interpretativni tokovi olahko posežu za agresivnošću i ubistvima. Ovo je posebno ružno i nedostojno svakoga vjernika u onim područjima u kojima muslimani čine većinu, u kojima predstavljaju moćnu vjersku zajednicu, i gdje im je dodatna odgovornost zaštiti sve druge, naročito malobrojnije i slabije.
Vjernik treba biti spreman dati sve od sebe za pravdu, ali kako god to znači legalnost oružane borbe za odbranu vlastitoga i dostojanstva svih drugih ljudi, to isto tako podrazumijeva i obavezu da svoj „ego“, kako se kod nas kaže, „baci pod noge“, da ne dozvoli strastima da ga vode u bitnim stvarima u životu, kao prilikom neslaganja s drugačijim mišljenjem, u slučaju sporenja oko svakodnevnih problema, i sl.
Predznaci Sudnjega dana:
Na Znacima smo već nekoliko puta odgovarali na pitanja ovoga karaktera, i općenito rekavši, u teškom životnom periodu, kao što je ovaj naš bosanski postratni, suočen s nemogućnošću rješavanja ozbiljnih životnih problema, duboko frustriran zbog toga, čovjek bîva privučen naročito onim vjerskim sadržajima koji tretiraju pitanje „budućnosti“.
Ali se ti sadržaji, a svako to može u sebi lahko detektirati, ipak ne čitaju kao način izravnoga podstreka na rješavanja skoro neodgonetljivih životnih problema, već kao vrsta bajki u kojima uvijek dobro pobijedi zlo, i u kojima uvijek, na kraju, dođe do sretnoga završetka. Naime, uvijek je „glavni junak“ u pravu, trpi, bori se, u jednome trenu dobiva neku „magičnu“ moć, izravnu podršku „odozgor“, pobijedi sve oko sebe, i sretan se vrati kući spasivši sve svoje najdraže.
Časni ajeti i plemeniti hadisi nisu bajka, riječ je o nadahnućima koja imaju cilj isprovocirati čovjekov duh i intelekt, i podržati ga u životnim borbama, koje sâm vodi.
U ovome kontekstu može se shvatiti i prepričavanje sna sultana Fatiha pred osvajanje Bosne, i nagovještaj da u Bosni nikada neće biti pravde. Ovo može značiti i neku amnestiju nas samih pred izazovima u kojima se od nas traži dodatna žrtva da bismo došli do pravednog rješenja. Umjesto toga, pozivamo se, mada nesvjesno, na „narav“ života u Bosni koji znači ne postojanje pravde.
San sultana Fatiha je možda stvarno tako usniven, možda i jeste činjenica da pravde „nema“ u Bosni. Međutim, ne treba zaboraviti, vjernik nikada u konačnici ne vrednuje da li je nešto pravedno tek na osnovu racionalnog promišljanja. Racionalno prosuđivanje pravednosti nekoga djela izuzetno je važan, neizbježan, prvi stepen vrednovanja. No, kada on bude realiziran, i to realiziranje je uslov daljega procesa, vjernik se okeće svome srcu i u njemu traži odraz djelovanja Lijepoga Božijega Imena „Pravedni“ (el-'Adl), jer samo kroz djelovanje toga Imena, vjernik u smiraju svoga srca može „osjetiti“ šta znači „pravda“, odnosno „ravnoteža“ u svemu stvorenome. Drugim riječima, stječe jedan širi uvid u konkretan događaj.
Iz toga razloga, taj „mir“ srca, osjećaj „uravnoteženosti“ (i'tidâl), ne mogu vjerniku biti doneseni kao „gotov proizvod“, neće, npr., sâm po sebi susret vjernika s imamom Mehdijem, koji, teoretski govoreći, može biti Bosanac, ili neko iz Šama, no, jednako tako, može biti i osoba iz Srbije, Hrvatske, Amerike, Australije, Turske, itd., dakle, susret sâm po sebi neće biti u znaku nekog mističnog „ulijevanja“ spoznaje u čovjeka. Ne treba zaboraviti, časni Vejsel Karani nikada nije ni vidio blagoslovljenoga poslanika Muhammeda, alejhisselam, ali je bio nevjerovatno ispunjen vjerom, a, npr., Ebu Leheb bio je familijarno povezan s poslanikom Muhammedom, alejhisselam, ali sâm nije dozvolio vjeri da mu uđe u srce.
Ukratko, odnos prema dragome Bogu zavisi od nas sâmih, od našega truda, jer je dragi Allah „upisao“ vjeru u srca svih ljudi (Kur'an, 58:22), a ostalo je prepustio nama. Ljudi su podržavani na tom svom putu „zrijenja vjere“ kroz duhovna i praktična djelovanja blagoslovljenih poslanika, i časnih Božijih iskrenih prijatelja – evlîjâ, ali je osnovni trud na svakome pojedinačno.
Ukoliko bi se i prihvatilo pojednostavljeno da postoje konkretni generalni neprijatelji vjernika (neka konkretna država, neka društva, neka grupa, i sl.), nezrelo bi bilo očekivati da bi njihovim nestankom nestali i svi problemi. Čovjek je cijeli svoj život iskušavan, shodno „zrenju vjere“ kušnje su srazmjerno složenije i složenije (Kur'an, 84:19), i jedini način da čovjek pronađe „mir srca“ jeste da se ozbiljno okrene borbi s vlastitom neodgojenom dušom i zatamnjenim srcem. Tek nakon toga bit će u mogućnosti „vidjeti“ gdje je tačno narušena „ravnoteža“ svijeta, stvorenoga.