Ko su bili Ihvanus-safa (Iskreni prijatelji)?

Sredinom 10. stoljeća u Basri (Irak) se pojavio “tajni filozofski savez” (kako ga naziva akademik Enes Karić) čiji su članovi (do sada nepoznati) autori četvorotomnog djela “Poslanice” (Resail Ihvanus-safa), djela u kojem su na određen način sintetizirane do tada poznate nauke. Pretpostavlja se da su svoje ime uzeli iz jedne priče o golubu grivnjašu (priča govori o tome kako je iskreno prijateljstvo pomoglo grupi životinja da izbjegnu zamke lovca) iz poznate zbirke indijskih basni “Kelila ve dimna”. Besim Korkut, prevodilac tog djela, termin “Ihvanus-safa” u toj priči prevodi sintagmom “iskreni prijatelji”. Neki autori njihove “Poslanice” nazivaju enciklopedijom prirodnih, filozofskih, teoloških i ezoterijskih znanosti. Četiri dijela enciklopedije raspoređena po tematskim cjelinama : prvi dio govori o filozofskim naukama (oslanjajući se na već do tada brojna antička djela prevedena u islamskom svijetu ali koristeći i izvore iz drugih religijskih tradicija), drugi dio o prirodnim naukama, treći dio se opet bavi filozofskim i psihološkim znanostima, i četvrti dio tretira teološke znanosti. Sa jednog drugog aspekta, njihova enciklopedija se može iščitavati i studirati kroz tri nivoa : vanjski (egzoterični) nivo u kojem se studiraju prirodne i društvene nauke (kao na pr. politika) na osnovu osjetilnih iskustava i racionalnih zaključaka koji se iz toga izvode, unutarnji (ezoterijski) nivo koji dijele na dvije razine, prva (er-Risala el-Džami’a) koja je namijenjena osobama “sazrelim” na duhovnom putu koji u svemu vide tevhid (Jedinstvo) i druga (el-Džami’atul-džami’ah) namijenjena posebno “doraslim” osobama koje su u stanju shvatiti najviše razine ezoterijskih tajni. Neki autori koji su se bavili “Poslanicama” u njihovom ezoterijskom aspektu uočavaju snažan šiitski, posebno ismailijski utjecaj.
Primjetna je namjera autora da usklade poslaničko znanje i različite koncepte koje susrećemo u antičkoj filozofiji. Antički filozof kojeg posebno ističu je Pitagora (i njegovu pitagorejsku školu koja će biti osnova za platonizam i neoplatonizam kasnije),predstavljajući ga kao “arhetipskog” mudraca i sveca antičkog svijeta.
Vrijeme u kojem su djelovali (zreli period Abasidskog halifata), te postojanje “Bejtul-hikme”, velikog naučno-istraživačkog i prevodilačkog centra u Bagdadu (kojeg je osnovao halifa
el-Me’mun 830.godine) gdje su se, između ostalog, prevodila i studirala djela antičkih filozofa, omogućilo im je da na jedan originalan način sintetiziraju do tada poznate nauke, te ponude interpretaciju (iz vizure vlastitog shvatanja vjerskih znanosti) filozofskih i ezoterijskih znanosti. Na taj način su postavili osnove (zajedno sa prvim filozofima koji se malo prije i u njihovo vrijeme pojavljuju u svijetu islama kao npr. Al-Kindi i al-Farabi) na kojima će se kasnije razvijati islamska filozofija i ezoterija u islamskom svijetu.
 
Preporučena literatura:
“Neki aspekti enciklopedije Ihvanus-safa”, Enes Karić, Vrhovno starješinstvo Islamske zajednice u SFRJ, Sarajevo, 1986.
“Razgovor prijatelja sa životinjama”, Ihvanus-safa (prijevod akademik Enes Karić),V.B.Z., Sarajevo , 2008.