Ovo Božije Ime u Kurʼanu se izravno spominje tri puta, a neizravno i više. Tako u jednome ajetu Svevišnji kaže: I Zekerijjāu se, kada zamoli Gospodara svoga: “Gospodaru moj, ne ostavljaj me sama, a Ti si jedini vječan!” (Kurʼān, sura el-Enbiyāʼ, ajet 89), a na drugome mjestu: Mi ćemo Zemlju i one koji žive na njoj naslijediti i Nama će se oni vratiti. (Kurʼān, sura Meryem, ajet 40.) A kada čovjek odvaga nasljedovanje āhiretsko i ono koje se tiče ovog prolaznoga svijeta, vidjet će da je ovo drugo ništavno i uglavnom samo iskušenje.
Osoba koja je pod djelovanjima nūrova ovog Imena biva darivana sljedovanjem Poslanikova, a.s., naslijeđa, i da iza sebe ostavi naslijeđe od kojeg će imati svi koristi i nakon njegove ovozemne smrti.
Značenje ovog Imena je da se sva vlast Njemu vraća. On je Slijednik svega a On nema slijednika. Kaže se da svako Božije Ime ima svoju svjetlost (nūr), svoju tajnu (sirr), i svoju “sjenu” (ẓill). Svjetlost ovog Imena, kao i kod drugih, obasjava čovjekovo srce kada ga on mnogo uči. Ona se ne može opisati. Osjeća je i spoznaje onaj kome se ona manifestira.
Nadalje, tajna Imena je njegova zbîlja koja se pokazuje kroz nūrove tog Imena u ljudskome srcu. Najmanji djelić te tajne blagodat je koja se može da mjeri sa blagodatima džennetskim. Jedan veliki ārif (duhovni velikan i poznavatelj istine) kazao je: “Čudim se onima koji napuste ovaj svijet a nisu uživali u njegovim blagodatima!” Upitaše ga: “Pa zar na dunjaluku blagodati?”, a on reče: “Da, imaju na ovome svijetu blagodati koje ravne su blagodatima budućega svijeta.” “A koje su to?”, ponovo ga upitaše, a on odgovori: “Zikr Allaha, ali kojeg treba izravno kušati.”
Vezano za “sjenu” nekog Božijega Imena, to znači biti u njegovu hladu, vjerovati u Njega i živjeti po onome što to Ime podrazumijeva i čemu nas uči. Takvoj osobi prolazni užici ovoga svijeta ništa ne znače. Ona Bogu robuje samo iz ljubavi prema Njemu a ne iz očekivanja bilo kakve nagrade i ulaska u Džennet. To je već najveći, tzv. treći stepen robovanja dragome Allahu, kojeg su veliki mutesawwifi (sufijski učitelji) definirali kao nepatvoreno robovanje (el-ʽubūde), doslovno djelovanje s Allahom (el-ʽamel-billāh) i življenje snagom Njegova Života. Prvi stepen robovanja bilo bi robovanje iz želje za nagradom (el-ʽibāde), dok je drugi stepen robovanje lišeno bilo kakve želje za nagradom, tj. činjenje dobrih djela isključivo zarad dragoga Allaha (el-ʽubūdiyye).
I ovo Božije Ime ima tri moguće manifestacije u čovjeku:
Vezanje (et-teʽalluq) uz ovo Božije Ime ogleda se u apsolutnoj potrebi za slijeđenjem Sunneta hazreti Poslanikova, a.s.
Istinska spoznaja i ozbiljenje ovim Imenom (et-teḥaqquq) dešava se u osobe koju suštinski sljeduju imeci vladara nakon što im se njihove ruke dignu od njih u času smrti.
Konačno, kićenje odrazima ovog Imena (et-teḫalluq) pokazuje se u osobe koja je vāris u smislu nasljedovanja poslanikâ u njihovim znanjima, radnjama i stanjima, kao što plemeniti Pejgamber, a.s., kaže: Učenjaci su nasljednici poslanika. (hadis bilježe Ebū Dāvūd, et-Tirmizī i drugi)
I na kraju, rahmetli hadži šejh Fejzulah-efendija rekao je za ovo Ime:
“Uči se prije zore 100 puta radi zdravlja, a i radi uspjeha u poslu.” Uči se jā Vārisu.
Abdul-Dževvād Ahmed još veli:
“Osoba koja je zbunjena i u kakvoj dilemi, pa prouči ovo Ime 1000 puta između akšama i jacije, ima da joj se razgali. Uči je i onaj ko nema djece, i to ajet Rabbi lā tezirnī ferden ve Ente hajrul-vārisīn. Kaže se da i onaj ko ovu esmu bude učio 100 puta prije izlaska Sunca ništa njegovu tijelu neće nauditi kako za ovog života tako i poslije, što već pripada posebno zatajnim stvarima.”
A dragi Allah, opet, najbolje zna.