On je Onaj koji je Svojim Nūrom prožeo cijeli svijet i uveo u egzistenciju iz ništavosti. Za neke ārife ovo je Najuzvišenije Ime budući u svemu što svjedoče vide Njegov nūr i smisao Njega kao Nūra. Allah je Svjetlost nebesa i Zemlje! Primjer svjetlosti Njegove je udubina u zidu u kojoj je svjetiljka, svjetiljka je u kandilju, a kandilj je kao zvijezda blistava koja se užiže blagoslovljenim drvetom maslinovim, i istočnim i zapadnim, čije ulje gotovo da sija kad ga vatra ne dotakne; sama svjetlost nad svjetlošću! Allah vodi ka svjetlosti Svojoj onoga koga On hoće. Allah navodi primjere ljudima, Allah sve dobro zna. (Kurʼān, sura en-Nūr, ajet 35)
Kad je hazreti Ebū Zerr upitao Muhammeda-pejgambera, a.s., je li vidio svoga Gospodara, kazao je: Reʼeytu Nūren – “Vidio sam Svjetlost.” (hadis bilježi Muslim) U drugome hadisu, kojeg prenosi Ebū Mūsāʼ el-Ešʼari, hazreti Pejgamber pojašnjava pa kaže: Svjetlost je Njegov zastor. Kad bi se on digao, slave Njegova Lica bi sagorile sve dokle Njegov Pogled seže. Lice Božije jeste Bit Njegova.
Ovim atributom je opisan i naš Pejgamber, a.s., kao Sirādžun munīr – “Svjetlost koja sve obasjava”, kao što se kaže i na drugome mjestu: O sljedbenici Knjige, došao vam je poslanik Naš da vam ukaže na mnogo šta što vi iz Knjige krijete, i preko mnogo čega će i preći. A od Allaha vam dolazi svjetlost i Knjiga jasna. (Kurʼān, sura el-Māʼide, ajet 15). Jedne prilike je i sam Poslanik, a.s., kazao kako prvo što je Allah stvorio bijaše njegova svjetlost.
Jedna od Poslanikovih, a.s., dova glasila je:
Allāhumme-džʼal fī kalbī nūren ve fī lisānī nūren ve fī besarī nūren ve fī semʼī nūren ve ʼan jemīnī nūren ve ʼan jesārī nūren ve min fevkī nūren ve min tahtī nūren ve min emāmī nūren ve min halfī nūren vedžʼal-lī fī nefsī nūren ve aʼzim lī nūren – “Bože, učini da u srcu mome svjetlost sija, na jeziku mome, u vidu mome, u sluhu mome, desno i lijevo od mene, iznad i ispod mene, ispred i iza mene, i u duši mojoj ta svjetlost da sija, i još je više uvećaj!”
Svjetlost kao takva može imati nekoliko značenja. Prvo i najočiglednije jeste ono koje svjetlost definira kao zrake ili talase kojima ljudsko oko detektuje predmete oko sebe. To je svjetlost koju prepoznaje naš vid (beṣar) kao jedno od pet čula. Druga svjetlost je ona koja obasjava čovjekov unutranji vid (beṣīret) i kroz koju se ljudskome srcu otkrivaju stvari iz svijeta gajba ili onostranog. I Kurʼān je opisan kao svjetlost. Kaže se i svjetlost znanja kada ono razgoni tamu neznanja, itd. Vezano za Božije Ime en-Nūr, jedno od njegovih značenja jeste i Onaj koji upućuje (el-Hādī), jer put bez svjetlosti koja ga obasjava je nezamisliv. Zar je onaj koji mrtav bijaše pa ga Mi oživismo, i svjetlost dadosmo da njome među svijetom hodi, poput nekog ko je u tminama iz kojih nikako ne izlazi?! (Kurʼān, sura el-En‘ām, ajet 122.)
Fenomen svjetlosti je posebno obrazlagan u tesawwufu kao jednoj od islamskih disciplina. Svaki stepen duhovnoga napredovanja obilježen je posebnom svjetlošću. O fenomenu obojenih svjetlosti ili fotizama najviše su pisali hazret pīr Nedžmud-dīn Kubrā i hazreti Simnānī.
Hazreti Ibn Arebi na jednome mjestu u svojim “Mekkanskim otkrovenjima” na jedan posebno slikovit način približava nam čin božanskoga stvaranja i uvođenja u egzistenciju kroz manifestiranje božanske svjetlosti, pa kaže: “Kada je možni bitak (mumkin) prožet Božanskim nūrom, i nestalo ništavila, on je otvorio oči i ugledao Čisti Bitak, kao jedno Apsolutno Dobro. Međutim, nije mu bilo jasno ko je zapravo On, niti je bio svjestan da ga je On uveo u bivanje, no, kroz Božije manifestiranje bî darovan spoznajom Onog kojeg vidi, ali još uvijek ne znajući da je od Njega potekao. Pošto svjetlost prostruji kroz njega, okrenu se ulijevo, ugleda ništavilo, i shvati u šta gleda, gledajući kako se od njega pruža poput sjene osobe na koju su pale zrake svjetlosti, pa upita: ‘Šta je ovo?’ Svjetlost, sa desne strane, mu odgovori: ‘To si ti. Da si svjetlost ne bi imao sjene. Ja sam Svjetlost. Svjetlost u kojoj se kupaš, od Mene ti dolazi, tek da znaš da ti nisi Ja. Ja sam Svjetlost bez sjene, a ti si svjetlost koja prožeta je tvojom možnosti (imkān). Ako Meni priđeš, Ja ću te primiti, a priđeš li ništavilu, ono će te primiti. Tvoja pozicija tako je između Bitka i nebitka, između dobra i zla. Ako se udaljiš od svoje sjene, udaljio si se od svoje možnosti, a kad se udaljiš od svoje možnosti, to znači da Me zaboravljaš i ne znaš. Da sam Ja tvoj Bog, tvoj Gospodar i tvoj Bitak, samo ukazuje tvoja možnost, a to je da svjedočiš svoju sjenu.’”
I ovo Božije Ime ima tri moguće manifestacije u čovjeku:
Vezanje (et-teʽalluq) uz ovo Božije Ime ogleda se u čovjekovoj ovisnosti o Svevišnjem na način da ga učini svjetlom koje će drugima da osvjetljava put.
Istinska spoznaja i ozbiljenje ovim Imenom (et-teḥaqquq) dešava se u osobe koja je nurli, a to je osoba koja hita samo Njegovoj Biti i rastjeruje sve ono što joj ne priliči. Naime, jezički gledano, riječ nūr dolazi od riječi nufūr, što znači rastjerivanje. Stoga što svjetlost rastjeruje tamu i jeste prozvana nūrom. U arapskome jeziku tako se kaže: “Rastjerale se gazele pred lovcem.” Kao što svjetlost čini pa da očima vidimo stvari oko sebe, tako i osnov sveg bivanja i njegova pokazivanja je u Onome koji jeste Nūr.
Konačno, kićenje odrazima ovog Imena (et-teḫalluq) pokazuje se u osobi od koje se sve rastjeruju iz straha od ništavila, sljepoće i tame. Hazreti Poslanik, a.s., učio je u dovi: Allāhumme-džʼalnī kullī nūren – “Dragi Bože, svega me učini svjetlom!” Tako ga je On i učinio da bude maʼsūm (zaštićen), onim kojeg drugi slijede i on ih vodi.
I na kraju, rahmetli hadži šejh Fejzulah-efendija rekao je za ovo Ime:
“Uči se radi čistote srca.” Uči se jā Nūru.
Abdul-Dževvād Ahmed još veli:
“Ko u mračnoj sobi bude učio ovo Ime, zatvorenih očiju, sve dok ga ne obuzme hāl, začudna svjetla će da ugleda, koja će tada da mu ispune srce.”
A dragi Allah, opet, najbolje zna.