Ovo Božije Ime se u Kurʼanu spominje na šest mjesta. Njime se dragi Bog imenovao kako bi ljudima utrnuo očaj u Njegovu milost. Značenje ovog Imena je Onaj koji mnogo prima pokajanja i čijem praštanju nema kraja. Dolazi i u značenju onog koji se mnogo kaje, pa kaže: Allah zaista voli one koji se često kaju (tewwābīn) i voli one koji se mnogo čiste. (Kurʼān, sura el-Beqare, ajet 222.)
Plemeniti Poslanik, a.s., kazao je: et-Tāʼibu minez-zenbi ke-men lā zenbe lehū – “Onaj koji se kaje (et-tāʼib) je kao onaj koji grijeha i nema”. Božijem primanju pokajanja nema kraja, sve dok Sunce ne izađe sa zapada. Kazao je Poslanik, a.s.: Svevišnji Allah noću pruža Svoju ruku da primi pokajanje onih koji griješili su danju, a danju je pruža da primi pokajanje onih koji griješili su noću, i tako sve dok Sunce ne izađe sa zapada. (hadis prenosi Ebū Mūsā el-Ešʼarī a bilježi ga Muslim).
Za istinsku tevbu (pokajanje) kaže se da ima tri uvjeta. Prvi je da se osoba prestane sa činjenjem grijeha. Drugi je da se iskreno pokaje. Treći je da čvrsto odluči nikada se ne vratiti tom grijehu. Ukoliko je grijeh vezan uz neku osoba, poput učinjene nepravde i sl., onda se dodaje i četvrti uvjet, a to je da toj osobi namiri nepravdu ili mu ona oprosti.
Općenito, tevba je prvi stepen u duhovnome napredovanju, uvjet bez kojeg nema prelaska u više duhovne sfere ili mekāme. Za nju nema vremenskoga roka, sve dok Sunce ne izađe sa zapada, što je posljednji predznak Sudnjega dana. U tom smislu hazreti Poslanik, a.s., kaže: Vrata tevbe su stalno otvorena i ona se prima, sve dok se ta vrata ne zatvore. Kad Sunce izađe sa zapada, tad se ona zatvaraju i tevba se više ne prima onome ko se dotad nije pokajao.
To je i značenje ajeta u kojem Svevišnji kaže: Onoga dana kada neki predznaci Gospodara tvoga dođu, nijednom čovjeku neće biti od koristi to što će tada vjerovati, ako prije nije vjerovao ili ako nije, kao vjernik, kakvo dobro uradio. (Kurʼān, sura el-Enʽām, ajet 158.) Uz ovaj uvjet, još je jedan uvjet za prihvatanje tevbe, a to je da se učini prije smrtnoga hropca, onog trena kad duša krene da napusti čovjekovo tijelo. I taj uvjet naveden je u hadisu blagoslovljenoga Poslanika, a.s.
Časni Poslanik, a.s., kazao je: Dragi Allah se raduje pokajanju Svoga roba više nego vi kada se nađete u pustinji pa vam se izgubi deva, a na njoj vam sva vaša hrana i piće, i već izgubite nadu u njen pronalazak, i u očaju sjednete u hlad ispod nekog drveta, kad se ona pojavi ispred vas, vi je uzmete za povodac, i od silnog ushićenja, u zahvali Allahu greškom proučite: “Bože, Ti si moj rob a ja Tvoj gospodar”. (Hadis bilježi Muslim od Enesa, r.a.)
Čak i hazreti Poslanik, a.s., kojem su svi grijesi bili oprošteni, učio je istigfār, tražio oprosta od svoga Gospodara. Jedne prilike je kazao: إنّه ليغان على قلبي و إنّي لأستغفر الله في كلّ يوم سبعين مرة - Uistinu, srce mi biva zakriveno, i ja od Allaha oprost tražim svaki dan sedamdeset puta. (hadis bilježe et-Tirmizī i drugi, u nekoliko različitih verzija).
Ovaj hadis će biti osnov kojeg će veliki mutesawwif ili sufija hazreti Ruzbihān Baklī uzeti za opisivanje 70 zastora koji stoje između roba i njegova Stvoritelja. Kada su upitali hazreti Džunejda Bagdādija da prokomentira ovaj hadis, na tren je zašutio a onda kazao kako o nekom hālu (stanju) može govoriti samo onaj ko ga proživljava, pri čemu je hāl hazreti Pejgamberov toliko uzvišen da ga niko od svijeta ne može proživjeti.
Ruzbihān, s druge strane, ipak navodi i nekoliko različitih tumačenja Poslanikove, a.s., igāne (“zakrivanja”). Tako će jedni kazati kako Poslanikovo, a.s., stanje s Njegovim Gospodarem bijaše stanje apsolutne čistote (eṣ-ṣafā’), pa kad je vraćen u stanje dostavljanja Objave i motrenja stvorenjâ, u svojoj tajni i srcu osjetio je zakrivanje (iġāne), tražeći od njega oprosta kako bi se povratio svojim temeljnim svojstvima. Međutim, za ovakvo mišljenje Ruzbihān kaže kako je slabo, budući njegovo stanje bijaše stanje temkīna (apsolutne duhovne postojanosti), što će reći da na njega nisu mogla utjecati nadavanja stvorenosti, budući je srce njegovo duboko uronjeno u okeanima stalnosti i praiskona. Svetost njegove tajne Svevišnji je opisao riječima: Pogled mu nije skrenuo, nije prekoračio. (Kur’ān, sura en-Nedžm, 17.)
Neko drugi kazat će kako je igāna svojevrsni smiraj (sekīnet) koji se spušta na srce Poslanikovo, a.s., kad mu Istiniti zaželi pokazati sućut i nježnost. Jedna od njegovih osobina ta je da stalno bijaše u razmišljanju i neprekidnoj tuzi. Kada mu Istiniti, tako, htjedne olakšati, na srce njegovo On spusti zakrivenost. Sam Ruzbihān, pak, veli kako je Vjerovjesnikovo, a.s., stanje poput dubokoga mora, a more se ne mijenja ako u njega šta drugo upadne. Tako je i s morima njegovih tajni. Ne zagađuju se upadanjem kojekakvih došaptavanja.
Na drugom mjestu tu zakrivenost definira kao pregradu između dva mekāma (duhovna stepena ili staništa) i dva hāla. Time se želi kazati, obavještava nas Ruzbihān, da Poslanik, a.s., kada pređe iz jednog mekāma i hāla, u kojem se nalazio, na drugi mekām i hāl, uzvišeniji od prvog, bivajući tako između dva mekāma i dva hāla, dolazi do izvjesne stanke koju hazreti Pejgamber i opisuje igānom odnosno zakrivanjem.
On nam otkriva i jedan veoma bitan detalj, da se zakrivanje dešava samo srcu, pa kaže: “Znaj kako su njegova, a.s., prsa (ṣadr) mjesto prostranstva (šarḥ), njegovo srce (qalb) mjesto Objave (Waḥy), njegov um (ʽaql) mjesto znanja (ʽilm), njegova duša/srce (fu’ād) mjesto vizije (ruʼye), njegov duh (rūḥ) mjesto datoga vremena (waqt), njegova tajna (sirr) mjesto spoznaje (maʽrife), a tajna njegove tajne (sirru sirrihī) mjesto Jedinstva (Tewḥīd). Svevišnji je rekao: Zar prsa tvoja nismo prostranim učinili (Kur’ān, sura el-Inširāḥ, ajet 1.), kao što, također, veli: A on, Allahovom voljom, tebi stavlja na srce Kur’ān (Kur’ān, sura el-Beqare, ajet 97.), te: Srce nije poreklo ono što je vidio/vidjelo (Kur’ān, sura en-Nedžm, 11.)... Zakrivanje je prirekao samo srcu. Ono je mjesto zakrivanja. Poslanik, a.s., kaže: Uistinu mi srce biva zakriveno, jer ostala njegova mjesta posvećena su od prašine iskušavanja... Na jednom drugom mjestu Vjerovjesnik, a.s., se obraća u dovi: Yā Muqallibe-l-qulūb, ṯebbit qalbī ʽalā dīnik! – ‘O Ti koji premećeš srca, ustali moje srce na Vjeri Tvojoj!’ (Hadis bilježe et-Tirmizī i drugi od Umm Seleme i Enes ibn Mālika), a to zbog naoblake (el-ġayn) poricanja u viziji Jednote (el-Waḥde), gdje Istinitog zaboravlja u Istinitom. Na taj način Svevišnji i kaže: A kada zaboraviš, sjeti se Gospodara svoga. (Kurʼan, sura el-Kehf, ajet 24). Taj zaborav ustvari je utrnuće ljudskosti (fenā’u-l-insāniyye) vječnošću Jednoće (bi-beqā’i-l-waḥdāniyye).”
Iako nam je ponudio nekoliko briljantnih zapažanja i tumačenja tog “zakrivanja”, gore kazano ipak pokazuje kako je Ruzbihān Baqli prilično uzdržan od šire analize i komentara njezine suštine u smislu njene različite prirode kod osoba različita duhovnog razvoja i ranga. Naime, kao što i hazreti Ibn ʽArebi na više mjesta ističe kako su Božija otkrovenja uvijek različita, tako i u obrnutom smislu hazreti Ruzbihān kaže kako je igāna svakog vjerovjesnika, siddīqa (krajnje iskrenog) i meleka posebna, samo njemu svojstvena, jer su i njihovi hālovi različiti.
I još više: “Od poniznosti zastiranja niko nije spašen. No, svaki zastor mjeri se prema mekāmu na kojem se duhovni putnik nalazi. Ebū Yezīd el-Bistāmī kazao je: ‘Kušanje ljubavi (ḏewqul-meḥabbe) i njene slasti ustvari je zastor,’ a neko drugi rekao je: ‘Čistota ʽibādeta (bogoslužja) zastor je’, dok se još kaže kako su i sami kerāmeti zastor.”
Komentirajući hadis o kategorijama Božijih prijatelja, kojih nakon Poslanikove, a.s., smrti Zemlja nikada neće biti lišena, hazreti Ruzbihān ovako kaže: “Igāna je zastor (ḥidžāb) vjerovjesnikâ, evlija i meleka. Zastor vjerovjesnikâ je njihova zadaća vjerovjesništva i poslanstva na strani prisutnosti (fī dženbi ḥuḍūr) njihovih tajni, duša (rūḥova), umova i srca ‘nauštrb’ motrenja Veličanstva Istinitog i Njegove Ljepote. Zastor melekâ je strah od Njegove kazne i viđenja svojih pobožnih djela i slavljenja Gospodara. Zar ne vidiš kako kažu: A mi Tebe slavimo i hvalimo. (Kurʼan, sura el-Beqare, ajet 30.) Konačno, zastor evlija jeste viđenje kerāmetâ i pokornostî (tj. vezivanje uz njih). Njih 300 u stalnoj su tuzi (el-ḥuzn), no u tuzi je užitak slađi od svih ovosvjetskih užitaka. Njihov smiraj uz taj ḥāl zastor je njihovih srca na strani uredbi svetosti (lewā’iḥu-l-quds) i zbiljâ prisnosti. Zastor onih četrdeseterice (tur. krkler) njihov je smiraj uz vlastite mekāme kojima se, ustvari, samo zaklanjaju s obzirom da nisu utrnuli u svojim srcima, budući je jedan od uvjeta spoznaje da se ne gleda ni na šta mimo Istinitog. Iako je to stepenica k Njemu, ona je suštinski golem zastor... Zastor trideseterice njihov je smiraj u prijatnosti njihova bivanja u ljubavi (el-meḥabbe) i doživljaju nadahnuća ‘hladnoće uvjerenja’. Zastor deseterice njihov je smiraj uz postignuće onog što žele od Istinitog, kao što je uslišavanje dove i otvaranje kapije velikodušnosti. Zastor sedmerice (tur. yediler) u njihovu je smiraju uz Božanska znanja (el-ʽulūm el-leduniyye) i premetanju bitî (qalbu-l-aʽyān). Zastor trojice (tur. uçler) u njihovu je smiraju uz meqām spoznaje i njegovo postignuće, te bijeg od postajâ poricanja. Zastor kutba (duhovnoga stožera) njegova je zakrivenost i utrnuće (fenā’) u opijenosti tevhīda i zbiljama tedžrīda i tefrīda. Znaj, Allah te blagoslovio u tvome razumijevanju, kako je zastor gornjeg savršenstvo za donjeg, kao što se kaže: ‘Grijesi onih bliskih (el-muqarrebūn) pobožna su djela za dobre/čestite (el-ebrār).’ ... Svevišnji veli: Uistinu! Knjiga čestitih je u Illiyūnu. (Kurʼan, sura el-Muṭaffifūn, ajet 18.) Opisao ih je potpunošću njihovih stupnjeva, izdigavši se nad svim ostalim džennetlijama. Dalje, opisujući njihova pojilišta i položaje u njima, kaže: Daće im se pa će piće zapečaćeno piti, čiji će pečat mošus biti – i neka se za to natječu oni koji hoće da se natječu! (Kurʼan, sura el-Insān, ajet 5.) To piće je najvrednije džennetsko piće. Čestiti (el-ebrār) su njime počašćeni nad ostalim džennetlijama. Ali onda Svevišnji opisuje njegov ukus, začin, miješanost (mizādž), riječima: Pomiješano s vodom iz Tesnīma će biti, sa izvora iz kojeg će Allahu bliski (el-muqarrebūn) piti, jer: Čestiti će iz pehara piti kamforom začinjeno piće, dok je piće samo onih bliskih iz Tesnīmskog vrela, najuzvišenijeg pića stanovnika uzvišenog Firdevsa.”
O svemu ovome, kao i postajama kroz koje duhovni putnik prolazi na tom putu, hazreti Ruzbihān naširoko piše u već spomenutome djelu. Na njegovu samome kraju, kao krunu govorenja o zakrivanju roba od Gospodara, on nam otkriva samu bit zakrivanja kao takvog, zakrivanja dok svijet ne bijaše ni stvoren: “Kad je dragi Allah zaželio da imadne “zastor”, na jedan “tren” Svojim Veličanstvom zadržao Se od motrenja Samoga Sebe. Tako je Istiniti postao Svojim “zastorom” Samim Sobom, jer On iznad je toga da Ga zaklanja bilo kakva stvorenost, da bude mjestom promjena (meḥallu-l-ḥawādiṯ), pa kad je osjetio ljubomoru prema Samome Sebi, zaklonio ga je spuštanjem zavjese Svoje ljubomore kako ne bi bilo nikog osim Njega.”
I ovo Lijepo Božije Ime ima tri moguće manifestacije u čovjeku:
Vezanje (et-teʽalluq) uz ovo Božije Ime ogleda se u tvoj apsolutnoj ovisnosti o dragome Allahu u svakome stanju.
Istinska spoznaja i ozbiljenje ovim Imenom (et-teḥaqquq) dešava se kada osoba stalno i iznova vraća se iz svakoga stanja u svako stanje, a može se kazati i u ostavljanje, a ono nije doli ništavost.
Konačno, kićenje odrazima ovog Imena (et-teḫalluq) pokazuje se u osobi koja se uvijek i u svakome stanju, kako od sebe tako i drugih, vraća svome Gospodaru.
I na kraju, rahmetli hadži šejh Fejzulah-efendija rekao je:
“Uči se 10 puta dnevno radi teobe (pokajanja) i protiv zālima (nasilnika).” Uči se jā Tevvābu.
Abdul-Dževvād Ahmed još veli:
“Ko bude učio ovo Ime iza duhā-namaza 63 puta, tevba (pokajanje) bit će mu primljena. Također, na kakva silnika prouči ovu esmu 10 puta, kutarisat će se njegova zuluma. Kaže se i da onaj ko ovo Ime napiše, pa onda to što je napisao ispere kišnicom i tu vodu da piti nekome ko je odan alkoholu, dragi Bog će mu taj njegov porok da omrzne.”
A dragi Allah, opet, najbolje zna.