Božije Ime ez-Zāhiru dolazi od glagola koji znači biti vidljiv, pojavan i jasan. Odatle u ar. jeziku i oznaka za podne ẓuhr, kao najjasniji dio dana. S druge strane, Ime el-Bātinu dolazi od glagola koji označava skrovitost, zatajnost, prikrivenost, nutrinu i sl., a da je On nama skriven i nevidljiv, kako kaže hazreti Gazālī, tek zbog siline Njegova Svjetla koje nas priječi od Njegova viđenja. On je, ujedno i Skriveni u smislu nedokučivosti Njegove Biti.
Poput prethodna dva Imena, i ova dva se spominju u istome ajetu: On je Prvi i Posljednji, i Vidljivi i Nevidljivi, i On zna sve. (Kurʼān, sura el-Ḥadīd, ajet 3.) Oba Imena, kao u ostalom i sva druga tzv. parna Imena, nisu u koliziji jedno s drugim, budući Njemu ništa nije nalik (Kurʼān, sura eš-Šūrā, ajet 11.)
Oba Imena, pored osnovnoga značenja, istovremeno upućuju i na nekoliko drugih značenja. Tako, između ostalog, Ime Zāhir upućuje i na veličanstvo (ʽaẓamet) Njegovih Atributa, u kojima sve drugo se gubi i nestaje, dok Ime Bātin upućuje na sve zatajnosti koje On obuhvata svojim Znanjem, kao i na potpunost Njegove blizine. Također, On je Zāhir svojim nimetima (blagodatima), kao što je Bātin Svojom milošću, Pojavni u Svojoj Moći a Skriveni u Svome Znanju i Mudrosti. Kaže se i da je Zāhir onima koji Ga vjeruju i svjedoče, a Bātin onima koji Ga negiraju. Također, Zāhir je ljudskim srcima kroz razne dokaze, a Bātin ljudskim očima u izravnome gledanju. Zāhir je i po uvođenju u egzistenciju (īdžād), kao što je Bātin po uputi (iršād).
Hazreti Ibn Arebi još dodaje kako je On Vidljivi s obzirom na mjesto pojavljivanja, tj. kosmos, a Nevidljivi s obzirom na Svoje Onstvo (el-Huwiyye). Tako On kroz prvo Ime čini da kosmos postoji, a kroz drugo da Ga spoznajemo.
Jedno od začenja Imena Zāhir jeste i Onaj koji sve nadvisuje, analogno ajetu u kojem Svevišnji kaže: I tako oni nisu mogli ni da ga pređu (en yaẓherūhu) niti su mogli da ga prokopaju. (Kurʼān, sura el-Kehf, ajet 97.) Riječ je o istom glagolskome korijenu ẓahere, koji ovdje nosi značenje prelaska i nadvisivanja, u kontekstu kazivanja o mubārek Zul-Karnejnu i narodima Jedžūdž i Medžūdž. Konačno, jedno od značenja ovoga Imena jeste i Onaj koji sve nadvladava, pa se tako u jeziku kaže ẓahere ʽaleyhi, tj. savladao ga je i nadvaladao. To potvrđuje i 14. ajet sure Saff u kojoj Svevišnji kaže: ...i oni su pobijedili (fe-aṣbeḥū ẓāhirīn).
Prenosi se da je čuveni sufija Ebū Jezīd el-Bistāmī kazao: „Kad ne bih znao šta je moje prvo a šta zadnje, šta je pojavnost moga stanja a šta skrivenost moje sudbe, onda ne bih znao ni ko je Prvi i Posljednji, niti ko je Vidljivi i Skriveni.”
U jednoj predaji stoji da pošto je prokleti Iblis kazao: „Pa ću im sprijeda, i straga, i zdesna i slijeva prilaziti, i Ti ćeš ustanoviti da većina njih neće zahvalna biti.” (Kurʼān, sura el-Aʽrāf, ajet 17.), tj. „prilazit ću im sprijeda kako bi kod njih izazvao sumnju po pitanju njihovog posljednjega čina, straga prilaziti kako bi im uljepšao njihova ovosvjetska zadovoljstva, zdesna prilaziti kako bi zaboravili na ahiret, te slijeva prilaziti kako bi u njihovim očima zabludu učinio još ljepšom.” Na to dragi Allah odgovara: „Ja sam Prvi, njihovu ću vjeru da čuvam. Ja sam Posljednji, kraj će im sretan biti. Ja sam Vidljivi, obasipaću ih Svojim blagodatima. Ja sam Skriveni, darivat ću ih Svojim posebnim darovima i srećom.” Onda je Iblisu kazano: „Dao sam ti mogućnost prilaska sa njihove četiri strane, ali ne i druge dvije, one odozgo i one odozdo. Odozgo će im silaziti Moja Milost, a odozdo ću im kratiti sve što od grijeha učine.”
I ova dva Imena imaju tri moguće manifestacije u čovjeku:
Vezanje (et-teʽalluq) uz ova Božija Imena ogleda se u čovjekovoj potrebi da ga Svevišnji pokaže samo na onim mjestima s kojima On je zadovoljan, kao i prikrije na onim s kojima On nije zadovoljan
Istinska spoznaja i ozbiljenje s ova dva Imena (et-teḥaqquq) dešava se kada nečija djela budu bjelodana a bit sakrivena, kao što je i Bog manifestiran u Svojoj božanstvenosti a sakriven po Svojoj Biti.
Konačno, kićenje odrazima ova dva Imena (et-tehalluq) manifestira se javnošću nečijih dobrih djela, kao i skrivanjem svih onih osobina koje ne želi da njima bude opisan.
Šejhul-ekber na ovo još dodaje kako dragi Bog Sam Svojoj Biti je Zāhir, gdje se onda postavlja pitanje da li su bića u nepostojanju bila bātin od Svoga Stvoritelja, ili su, pak, bili Njemu svjedočeni kao „pritajeni realiteti” (el-aʽyān et-tābita).
Oba ova Imena, kao i dva prethodna (el-Evvelu i el-Āhiru), imaju svoje fadīlete, tj. posebne vrijednosti i u dovama. Požalio se jedanput Ebū Zumejl hazreti Ibn Abbāsu kako ga nešto kopka u prsima, a on ga pitao o čemu se radi, na što je Ebū Zumeyl kazao kako ne bi baš o tome rado govorio, a onda ga Ibn Abbās upita: „Da nije možda riječ o kakvoj sumnji?” Ebū Zumeyl se na to blago nasmija, a hazreti Ibn Abbās reče: „Od toga u potpunosti niko nije spašen. U tim trenucima treba učiti ajet: Huvel-Evvelu vel-Āhiru vez-Zāhiru vel-Bātinu ve Huve bi-kulli šejʼin Alīm. Pretpostavlja se da je Ebū Zumeyl razmišljao o prapočetku svega, što je hazreti Ibn Abbās osjetio kod njega i onda ga podučio jednostavnoj dovi u kojoj je sažet kako odgovor tako i razgala za muminsku dušu.
I na kraju, rahmetli hadži šejh Fejzulah-efendija rekao je:
„Ova dva Imena se zajedno se uče da srce bude spremno velājet da primi.” Uče se jā Zāhiru, jā Bātinu.
Abdul-Dževvād Ahmed još veli:
„Ko bude učio jā Zāhiru pri svitanju, Allah će mu njegovo srce obasjati svjetlošću evlijaluka i otkriti mu zatajne stvari. Ovaj zikr posebno je dobar za one koji već imaju otkrovenja. S druge strane, učenjem jā Bātinu svaki dan 3 puta, i to u odvojenim vremenskim intervalima, osoba će u svojoj nutrini da osjeti bliskost sa Allahom. Također, oba ova Imena se uče generalno za bilo koju potrebu, i to nakon što se klanjaju dva rekata nafila namaza, pa iza predavanja selama prouči 145 puta Huvel-Evvelu vel- Āhiru vez-Zāhiru vel-Bātinu ve Huve bi-kulli šejʼin Alīm.”
A dragi Allah, opet, najbolje zna.