Dragi Allah je Onaj koji nema početka, oduvijek je, kao što nema ni kraja. Njegova oduvječnost i zauvječnost nisu vremenite. Svevišnji kaže: On je Prvi i Posljednji, i Vidljivi i Nevidljivi, i On zna sve. (Kurʼān, sura el-Ḥadīd, ajet 3.) Kada je objavljen ovaj ajet, prenosi imam Fahruddīn Rāzī, mušrici (idolopoklonici) su se okrenuli prema Kabi i pali na sedždu.
Oba ova Imena ukazuju i na to da On je uvijek prvi u dobročinstvima, kao što je i zadnji u davanju oprosta, tj. Njegov oprost ima na koncu da obuhvati sve, kao što Prvi je u stvaranju a Posljednji u davanju opskrbe, Prvi u ljubavi a Posljednji u srdžbi, itd.
Božije Ime „Prvi“ posebno se odražava na ljudskome srcu, u smislu jedne svjetlosti koja duhovne putnike vodi dragome Bogu. Kada se taj nūr (svjetlo) manifestira u srcu, ono ustreperi i zanese se, a Njegova svjetlost uvija i prostor i vrijeme, i nebesa i Zemlju. Kroz taj nūr čovjek onda lakše podnosi i ovosvjetske tegobe, te uopće sve teškoće na koje nailazi u svome putu.
Prvo očitovanje (maẓher) koje se pojavilo kroz ovo Ime bijaše hazreti pejgamber Muhammed, a.s. Njegov nūr je prvostvoreno. Ko vidi to svjetlo, vidio je ustvari Njegovo svjetlo. I hazreti Poslanik, a.s., kazao je: Prvo što je Allah stvorio jeste moja svjetlost. (hadis se prenosi od Džābir ibn Abdullāha, a bilježi ga Abdur-Rezzāk u svome Musannifu)
Šejhul-ekber Ibn Arebi na jednome mjestu nam slikovito objašnjava Božije Ime Evvel, pa kaže kako je On poput one prve tačke kojom započinje svaka linija. On je, ustvari ta „tačka“ iz koje se razvija cijeli svijet. Sve izvan te „tačke“ je ništavilo (el-ʽadem). Svaka linija na kraju se svodi na jednu tačku. Sami početak linije i njezin kraj istovremeno joj i pripadaju i ne pripadaju, kaže hazreti Ibn Arebi. U tome leži, između ostalog, i smisao iskaza velikog imama i teologa hazreti Ešʼarija kad je za Božije Atribute kazao lā hije Huve ve lā gajruhū – „Oni niti su On niti nešto različito od Njega.“ Od jedne tačke sve proizlazi, iz nje se izvodi linija, od linija površine, a od površina tijela. U svijetu sinteze tijelo je najsloženija forma. Čini je osam tačaka, kao što postoji Bit Božija i Njegovih sedam temeljnih Atributa, koji „niti su On niti nešto različito od Njega“. Ovih osam tačaka hazreti Ibn Arebi tumači postavkom da liniju čine najmanje dvije tačke, površinu najmanje dvije linije, što su već četiri tačke, a trodimenzionalno tijelo dvije površine, pa tako proizlazi osam tačaka.
Osoba koja mnogo uči ovo Ime, veli se da će njeno srce biti prožeto tim posebnim nūrom, i biti pod odrazima ovoga Imena na ovome svijetu. Tad će i razumjeti riječi Poslanikove, a.s., kad je kazao: Prvo gdje sadaka padne jeste na Allahovu Ruku, prije nego je uopće i dotakne ruka prosioca. (hadis bilježe et-Taberānī i el-Bejhekī od hazreti Ibn Abbāsa)
Isto se odnosi i na hadise u kojima nas Poslanik, a.s., uči da prva stvar za koju ćemo biti pitani jeste namaz, kao i njegovo poticanje da se klanja u prvome safu, što vodi još intenzivnijem manifestiranju svjetlosti ovoga Imena.
S druge strane, Božije Ime „Posljednji“ ukazuje na Njegovu neprolaznost i apsolutnu vječnost. Učiti ovo Ime otkriva nūrove koji vode vječnosti, koji usmjeravaju od nefsa, kao pohotne animalne duše, ka Gospodaru svih svjetova.
Hazreti Poslanik, a.s., učio je ovu dovu: Allāhumme Entel-Evvelu fe-lejse kableke šejʼ, ve Entel-Āhiri fe-lejse baʼdeke šejʼ, ve Entez-Zāhiru fe-lejske fevkake šejʼ ve Entel-Bātinu fe-lejse dūneke šejʼ - „Dragi Bože, Ti si Prvi prije koga ničeg nema, Ti si Posljednji iza kojeg ničeg nema, Ti si Pojavni iznad kojeg ničeg nema, i Ti si Skriveni ispod kojeg ničeg nema.“
I ova dva Imena imaju tri moguće manifestacije u čovjeku prema hazreti Šejhul-ekberu:
Vezanje (et-teʽalluq) uz ova Božija Imena ogleda se u čovjekovoj ovisnosti o dragome Allahu u smislu da ga učini prvim u svim pokornostima a posljednjim u odvajanju od njih, pa tako npr. bude prvi koji ulazi u džamiju a posljednji koji izlazi iz nje, itd.
Istinska spoznaja i ozbiljenje s ova dva Imena (et-teḥaqquq) dešava se kroz spoznaju da Njega niko nije uveo u postojanje niti Njegovu postojanju ima kraja, kao što u bivanju nema nikog osim Njega a da je u jednom jedinstvenome obziru opisan sa dvije suprotnosti. Kad su pitali Ebu Seʼīda el-Harrāza: „Čime si spoznao svoga Gospodara?“, kazao je: „Njegovim obuhvatanjem dvije suprotnosti.“ Potom je proučio ajet: On je Prvi i Posljednji, Vidljivi i Nevidljivi,... O ovom naširoko Šejhul-ekber govori u mnogim svojim djelima, ukazujući na Božiju istovremenu svenadilaznost ili neusporedivost (tenzīh) i Njegovu imanenciju ili usporedivost (tešbīh).
Konačno, kićenje odrazima ova dva Imena (et-tehalluq) odražava se u riječima „Ko spozna sebe, spoznao je i svoga Gospodara“ (govor se pripisuje časnome Pejgamberu, a.s.), gdje prvotnost pripada čovjeku u smislu da on na Njega ukazuje, kao što svršenost pripada Istinitom jer Njemu se sve vraća, kao što u bivanju prvotnost pripada Istinitom, koji uvodi sve u bivanje, a svršenost čovjeku budući je on u tom proizvedenom bivanju.
I na kraju, rahmetli hadži šejh Fejzulah-efendija rekao je za ova dva Imena:
„Zajedno se uče radi tegoba i korova u srcu“. Uče se jā Evvelu, jā Āhiru.
Rahmetli doktor Abdul Halim Mahmud još veli:
„Ako musafir (putnik) ustraje u učenju Božijega Imena jā Evvelu svakog petka, Allah će ga pomoći u njegovim nakanama, a onaj ko bude stalno bude učio jā Āhiru 100 puta svaki dan, dragi Allah će mu srce očistiti od svega mimo Njega. Kaže se i da onaj ko ga bude učio svaki dan iza jacije 100 puta, njegov život na ovome svijetu imat će lijep kraj.“