69. el-Kādir (القَادِر) – Moćni i 70. el-Muktedir (المُقْتَدِر) – Koji sve može

Rahmetli hadži šejh Fejzulah-efendija Hadžibajrić kaže:

„'Kadir' znači 'moć', a 'Muktedir' – 'Još više može'. U maniji (značenju) su ova dva Isma (Imena) skoro jedno ali jače je 'Kadir'. Samo je Allah, dž.š., moćan i greška je pripisivati nekom moć osim Allahu, dž.š.“

Onoliko koliko je to danas uopće moguće s punom sigurnošćču ustanoviti, samo je jedan autor u svojim razmatranjima razdvojio, prilikom tumačenja, ova dva Lijepa Imena jedan od drugoga.

U časnome Kur'anu se kaže:

„Zar oni ne znaju da je Allah, Stvoritelj nebesa i Zemlje, kadar (kâdir) stvoriti slične njima i da im je već odredio čas oživljenja u koji nema sumnje? A nevjernici samo poriču.“ (sura el-Isrâ, ajet 99.)

Nekoliko puta, u različitim kontekstima, spomenuto je da izvornu moć posjeduje jedino uzvišeni Allah, a svi drugi svoju snagu i sposobnost duguju Njemu, uzvišen je. Iz toga razloga, imajući u vidu nemogućnost stvorenja da svu veličanstvenost toga Svojstva spoznaju u punini, uzvišeni Gospodar manifestira Se u svijetu i po djelovanjem Svoga Lijepoga Imena „Koji sve može“ (el-Muktedir), na neki način konkretizirajući Svoje opće svojstvo svemoći.

Pored oblika „Kâdir“, u časnome je Kur'anu ovo Svojstvo navedeno i u obliku „Kadîr“, naprimjer:

„Mi nijedan propis ne promijenimo, niti ga u zaborav potisnemo, a da bolji od njega ili sličan njemu ne donesemo. Zar ti ne znaš da Allah sve može (kadîr)?“ (sura Bekara, ajet 106.)

Motreći značenja koja upotreba različitih izraza za „moć“ podrazumijeva, moguće je zaključiti da oblik „Kadîr“ sadrži tzv. pojačano značenje, u odnosu na „Kâdir“. Drugim riječima, sva tri oblika: „Kâdir“, „Kadîr“ i „Muktedir“, kako je na početku navedeno, oslovljavaju apsolutnu Allahovu moć, ponovit ćemo – jedinu izvornu, no, svaki predstavlja jednu dimenziju njenoga značenja.

Lijepo Ime i Svojstvo „el-Kâdir“, oznaka je opće Božije svemoći,  Lijepo Ime i Svojstvo „el-Kadîr“ odnosi se na Allahovu svemoć koja se spoznaje iz perspektive čovjeka, u situacijama kada se nekoj osobi za nešto čini da je naprosto nemoguće uraditi, a Lijepo Ime i Svojstvo „el-Muktedir“ opću Allahovu svemoć otkrivaju i približavaju ljudima na sasvim konkretnim primjerima.

U 45. ajetu časne sure: „el-Kehf“, rečeno je:

„Navedi im kao primjer da je život na ovome svijetu kao bilje, koje i poslije natapanja vodom, koju Mi s neba spuštamo, ipak postane suho, i vjetrovi ga raznesu. A Allah sve može (muktedir)!“

U ovome slučaju, Lijepo Ime „el-Muktedir“, kao svojevrstan kontrast, javlja se kao pokazatelj da jedino Božije svemoć ostaje, dočims ve drugo s čime čovjek živi – kad-tad prestaje postojati.

U 42. ajetu časne sure „Zuhruf“ rečeno je:

„ili, kad bismo ti htjeli pokazati ono čime im prijetimo – pa Mi njih možemo (muktedirûn) svakom kaznom kazniti.“

Ovako iznesena prijetnja data je ponovno kao kontrast, ali ovaj put u odnosu na neprihvatanje poruka koju donose blagoslovljeni Božiji poslanici i odabrani Allahovi robovi – evlije.

U 42. ajetu časne sure „Kamer“, navedeno je:

„ali oni porekoše dva značenja Naša, pa ih Mi kaznismo onako kako kažnjava Silni i Koji sve može (Muktedir).“

Spomenuta kazna odnosi se, konkretno, na slučaj Faraona, no, u općemu značenju, podrazumijeva svakoga ko svoje postojanje želi drugima predstaviti kao Apsolutnu Egzistenciju.

Faraon je nedvosmisleno tvrdio za sebe da je božanstvo, te, gradeći takav identitet na oholosti, postao je Allahov neprijatelj. Naime, dok uzvišeni Allah ostale ohole zajednice u časnome Kur'anu spominje ili u vezi sa imenom konkretnog blagoslovljenog poslanika koji im je poslat, ili, pak, imenom te zajednice, sljedbenike Faraona uvijek oslovljava koristeći sâm pojam „Faraon“, tako konkretnu ličnost te takvo stanje duha predstavlja kao najveću opasnost za čovjeka, veću i od opasnosti zavođenja Iblisa: dok čovjekova neposlušnost prema uzvišenome Bogu kroz slijeđenje savjeta Iblisa nastaje, uslovno rečeno – iz vana, neposlušnost na način ohologa odnošenja prema uzvišenome Allahu i njegovim stvorenjima, nastaje iznutra.

„a sinove Israilove smo ponižavajuće patnje spasili, od faraona – on je bio gord, jedan od onih koji su u zlu svaku mjeru prevršili – i znajući kakvi su, između savremenika smo ih odabrali, i neka znamenja puna očite blagosti smo im dali.“ (sura Duhan, ajet 30.-33.)

Konačno, u 54. i 55. ajetu časne sure „Kamer“, čitamo:

„Oni koji su se Allaha bojali biće u džennetskim baščama i pored rijeka, na mjestu u kome će biti zadovoljni, kod Vladara, Koji sve može (Muktedir).“

U kakvoj god situaciji da se čovjek nalazi, uzvišeni Gospodar vazda daje adekvatno rješenje, mada se ono čovjeku činilo nemogućim. Iskrene robove, čiju predanost samo On poznaje, a ostali ljudi to mogu prepoznati ili, pak, to pred njima ostaje skriveno, dragi Allah uvijek štiti, On se o njima brine.

Čovjek je nemoćan, jer snaga ili sposobnost koju može imati samo je odraz apsolutne moći uzvišenoga Allaha. No, i ta izvedena moć toliko je velika da svako može biti njome opijen.

U jednoj predaji, hazreti Ebz Mesud rekao je:

Tukao sam bičem jednoga momka čiji sam bio vlasnik, te čuh glas iza mene: „Znaj, Ebu Mesude!“ No, toliko sam bio srdit da nisam razaznoa šta govori. Kada mi se (ta osoba) primaknula, shvatih da je to Allahov Poslanik, Allah ga blagoslovio i podario mu mir. On mi je govorio:

„Znaj, Ebu Mesude, znaj, Ebu Mesude!“

Odmah sam bacio bič iz svojih ruku, te mi reče:

„Znaj, Ebu Mesude! Uistinu je Allah moćniji prema tebi, negoli si ti moćan u odnosu na ovoga momka!“

Hazreti Ebu Mesud je završio:

„Nakon toga, nikada više nisam tukao robove.“ (predaju bilježi imam Muslim)

Po jednoj predaji, kada je od hazreti Jakuba, alejhisselam, odvojen njegov sin hazreti Jusuf, alejhisselam, objavljeno mu je:

„Časni Jakube, kupio si ropkinju i odvojio je od njenoga djeteta, stoga smo i Mi razdvojili Jusufa od tebe!“

Ova se predaja prenosi uslijed potrebe da se naglasi, kao u slučaju ove ropkinje, da ukoliko neko nema konkretnoga zaštitnika, njegov je izravan zaštinik uzvišeni Allah, makar ga dragi Bog štitio i od nekoga od plemenitih poslanika, alejhimusselam. Odatle i poznata opomena:

„Čuvaj se onoga ko nema nekoga da ga zaštiti jer je, u tome slučaju, njegov izravan zaštitnik – uzvišeni Allah, a u časnome Kur'anu je rečeno: 'Odmazda Gospodara tvoga će, zaista, užasna biti!' (85:12.)“

Kada bi bilo moguće ova dva Lijepa Imena simbolički predstaviti, bilo bi to u formi viđenja presijecanja nekoga oblika (npr. kruga, ili, konkretno, vioća, poput lubenice i sl.), te uočavanje korisnih, hranjivih presječenih dijelova.

Vezanje za Lijepo Božije Ime „Moćni“ (et-te‘alluk) ogleda se u čovjekovoj potrebi da ga uzvišeni Allah opskrbi stepenom smirenosti (temkîn) na kojemu će, svojim postupcima, prihvatati sve Božije naredbe.

Ozbiljenje Lijepog Božijeg Imena „Moćni“ (et-tehakkuk) podrazumijeva osvjedočenje da ono što Moćni hoće, to će i biti, bez ikave moguće osujećenja ili sprečavanja Njegove namjere.

Kićenje odrazima svojstava Lijepog Božijeg Imena „Moćni“ (et-tehalluk) oznaka je za stepen na kojemu ljudski čin u potpunosti korespondira, odgovora Božijemu Zadovoljstvu i Činjenju, te se jasno uočava, otkriva da iza čovjekovoga pokreta zapravo stoji Allahovo djelovanje: „Oni koji su se zakleli na vjernost – zakleli su se, doista, na vjernost samome Allahu – Allahova ruka je iznad ruku njihovih! Onaj ko prekrši zakletvu krši je na svoju štetu, a ko ispuni ono na što se obavezao Allahu, On će mu dati veliku nagradu.“ (48:10.)

Vezanje za Lijepo Božije Ime „Koji sve može“ (et-te‘alluk) ogleda se u čovjekovome prihvatanju svega što mu uzvišeni Allah naređuje.

Ozbiljenje Lijepog Božijeg Imena „Koji sve može“ (et-tehakkuk) podrazumijeva osvjedočenje da se Božije manifestiranje pod imenom „el-Muktedir“ događa samo kao darivanje već postpjećim egzistentima, u čemu se razlikuje od Božijega pokazivanja pod imenom „el-Kâdir“. Primjer za ovo je moć stjecanja koja se, logično, može odnositi samo na onoga ko ima sposobnost za stjecanje.

Kićenje odrazima svojstava Lijepog Božijeg Imena „Koji sve može“ (et-tehalluk) prouzročuje jasan odraz djelovanja što otkriva da je riječ o dimenziji sâme zbilje (hakîka). No, ukoliko s eveže za roba ali bez pokazanja djelovanja, onda je već riječ o dimenziji metafore (medžâz).

Rahmetli hadži šejh Fejzulah efendija Hadžibajrić kaže:

„Ovaj se Ism (Ime) uči po stotinu puta kada je čovjek nešto daleko tj. do čega se teško dolazi (to je Ism 'jâ Kâdiru').

A učiti Ism 'jâ Muktediru' olakšavaju se stvari na koje se nanijeti (na šta se namjeri).“

Ahmed Abdul Dževad, opet, kaže:

„Kažu, da ko uči 'jâ Kâdiru' stotinu ili dvije stotine puta, nakon (dobrovoljnoga) namaza od dva rekata, ojačat će u robovanju uzvišenome Allahu (ibadet), i izvansjki i u nutrini.

A ko ovo Lijepo Ime uči nakon uzimanja abdesta, savladat će svoje neprijatelje i pobijediti ih.

Ko prouči Lijepo Ime 'el-Muktedir' nakon buđenja iz sna, uzvišeni Allah propisat će mu ono što čovjek priželjkuje.“

A Allah dragi, opet, najbolje zna.